Iskra svijetla kao vatromet u kontrastu tamnog neba….
Svake godine se ponovo inzenadim atmosferi u mjesecu decembru i reakciji ljudi koji imaju sigurnost. Oni vide to kao još jedan Božić, još jednu smjenu godina sa najljepšim željama. Sasvim obično? Da, za vas i isto tako za mene je to nešto sasvim normalno.
No u ovom trenutku mislim na ljude za koje to malo drugačije izgelda. Ljude koji upravo te najljepše želje trebaju, ljude koji se u ovom trenutku ne osjećaju sigurno i bezbjedno.
Vi sigurno mislite na ljlude u Africi, žrtve tsunamija i djelovima svijeta gdje haraju građanski ratovi?
Ja ne..
Ja mislim na mališane koji žive zajedno sa vama u istom gradu.
Ja ih ne poznajem, ali znam da su tu. Ja sam sigurna da postoje male djevojćije koje će ovih praznika ponovo doživjetirazočaranje. Ne zbog toga što neće dobit poklone, nego zbog neispunje želje za spasenjem.
A na žalost se taj “klub” sve više i više proširuje… A tu si mali dječaci koji na zalost neznaju da postoji razumjevanje i da postoje srodne duše… na žalost!
Ja mislim na te male duše, koje će i poslje praznika bit žrtve pohlepe njihovih tirna, koji svoju moć sprvode nad njima kao neljudske seksulane activosti Možda će ih pusti na miru za vrijem praznika, a možda i ne. Ja mislim na djecu alkoholičara i narkomana, male “pomoćnike” u porodici; tie snage koje se kriju iza hrabrog držanja ili izazovnog smijeha. Niko nevidi odraslo znanje ispod ti malih djećijih lica.
Ja mislim na neuspjelu komunikaciju između odraslih koja za neku djecu zanči batne, polomljene kosti, lave masnice i srce puno suza.
Svake godine shavitm ponovo da ta djeca nisu daleko od nas. Godinu dana sam pomagla jednoj takvoj žrtvi silovanja, Strašna stvarnost koja ne nestane sa božićnom jelkom, čestitom ili poklonom. Za trenutak izrečena osuda. Za trenutak, dok se ne dotaknu duboka osjećanja.
A onda?
Onda se opet sve zavije plaštom šutnje. Kao da „to“ onda nepostoji? Što nevidiš ne postoji? Nezam baš.
Sve što znam je da žrtve ništa od toga nemaju. Na taj način ne pruža im se pomoć, ra-zumjevanje i bolja budućnost.
One će se morat izvući iz te tragedije, uglavnom same. One će se same morat izgradit u spomena vrijedne ličnost, uglavnom same. One će se uglavnom osjećati ame, uprkos ljudima oko njih.
Svake godine se radujem reklami Coca Cole.
Onda saosjećam sa cijelim svijetom. Mi svi gedamo u Djeda Mraza koji se smije na zadnjoj strani kamiona, i znamo da je on jedini koji namiguje…
I svake godine se pitam dali je colectvna svijest dovoljno snažna da nešto promjeni. Šta ako mi svi na božićnu noć izmedju 23:55 i 00:00 sati ošaljemo pozitvne misli u pravcu ti malih žrtvi?
Šta ako to učinimo bez velikih pompa. U tišni pošaljemo u Eter?
Onda će nastati nvi “val” koji će proći zemljinom kuglom, zato što uslijed vremenske zone nije istovremeno 23:55 kod svih nas.
Dali će se naše misli susresti?Dali će se spojit sa mislima drugih? Dali će formirat zajedničku energetsku loptu? Topli zagrljaj za dijete koje tamo negdje ima taman toliko energije da preživi? Ili ću naći toliko puno ljudi na tom nepoznatom putu koji će učestvovat u tome pa će se stovrit jedan novi vatromet?
Kao svjetla iskra na kontrastu tamnog neba koje postaje sve svjetlije? I šta će se desit ako to ponovimo 31og decembra još jednom? Zajedno sa satom na televizoru, trgu, diskoteci, baru, hotelu stanici…….
Zajedno sa onima koji su u božićnoj noći zaboravili?
Najvjerojatnije će to bit najljepši poklon koji možemo svijtu dat, poklon što nekošta ništa, možda samo nekoliko suza….. naših suza!
©Mary-Rose Kolkman & Fanny Ploegmakers – van der Hoff
Text in PDF
